Piše: Mevlida Džanović Datum: 01. 01. 2023.
Stajala je u Naninoj sobi na spratu u ćošku kod prozora. Bila je od drveta zlatne boje sa lepim rezbarom ruža. Imala je poseban miris koji je širila oko sebe, a tek kad se otvori svež miris ruže umirisao bi celu sobu.
U sehari su stajale nove Nanine šamije, štofovi, svila koju su joj donosili: Dinca iz Zagreba i iz Sarajeva, Babo iz čaršije, pa joj ih darivao za Bajram, strine iz Pazara i tetke iz Turske. Između njih bi stavila po koji sapun od ruže, jedan kat od teške svile koji je oblačila kad su bili važni datumi i veselja i koji je imao poseban miris, papuče lila sa biserčićima i vezom, đerdani i prstenje, a u posebnoj jednoj kutijici “veliki dinar”(tako sam ga ja zvala), a zapravo to je bio dukat. Volela sam kad Nana pođe da rasprema svoju sobu i kad ponese ključ siv, veliki, težak i hladan. Znala sam da će otvoriti tu tajanstvenu seharu i dok je prelaže pričaće mi price o devojkama lepim kao gorske vile koje spremaju svoje sehare za udaju. I govorila je: “ I ti ćeš akobogda moja lepotice uskoro spremati svoje ruho.” Nisam baš bila sigurna šta to znaći, ali volela sam da je slušam i radovala se tome. Pa da, sigurno ću i ja jednog dana imati svoju mirisnu seharu u svojoj sobi u ćosku do prozora.
A, imala je jedna kod Strine u hladnoj sobi. Isto je stajala u ćosku do prozora. Ona je bila plava i imala je crni kaiš preko poklopca, ali se ipak otvarala velikim, sivim hladnim ključem. Strina bi me brzo uvela u svoju sobu, otvorila svoju seharu iz koje se isto širio prelep miris, ali čini mi se da je njena sehara mirisala na limun. Razgrnula bi svoje šamije i svile, izvadila jednu malu kožnu torbicu, valjda je to bio njen novčanik i izvukla bi novčanicu, tutnula mi je u ruku i šapnula: “ Nek ti majka kupi haljinicu.” Tako su sehare bile moja radost.
Kada je Nana umrla sehara se preselila u našu kuću. Imala je isti onaj miris, ali nije bila više onako sjajna. Bila je tužna i ona. Majka je povremeno prelagala. Sadržaj je bio isti.
Otišla sam na fakultet, stasala za udaju, ali je sehara nestala. Niko više ne sprema ruho. Sad se posao i diploma nose u miraz umesto ruha.
Prošle su godine i ja želim da imam jednu seharu za svoje uspomene: fotografije, haljinu sa mature, dečije prve cipelice i odela, i tako još ponešto da miriše na limun i ruže. Sigurna sam da ni jedna fleška ne može probuditi takav osećaj radosti i sećanja kao što su to mogle sehare.